PAZI ŠTO MISLIŠ, JER ONO ŠTO MISLIŠ, TO I RADIŠ, A ONO ŠTO RADIŠ, STVARA TVOJE NAVIKE, A ONE ČINE TVOJ KARAKTER, I TVOJ KARAKTER JE TVOJA SUDBINA. ZATO

PAZI ŠTO MISLIŠ, JER UPRAVO TO JE TVOJA SUDBINA

(Talmud)

Čovjek koji je izliječio Ivana Balića

·                                

Autor: Portal Jutarnji.hr

Objavljeno: 25.01.2008

ZAGREB - Iscjelitelj Zdenko Domančić je prije početka Europskog rukometnog prvenstva izliječio rukometaše Ivana Balića. Unatoč najavama da Ivano neće igrati zbog ozljeda, nakon boravka u Kranjskoj Gori i terapije kod  Dumančića - on je zaigrao, a Hrvatska je dogurala do polufinala.

Nakon utakmice s Poljskom, Ivano Balić je 50-godišnjem iscjelitelju poslao kratak SMS u kojem mu se zahvaljuje. Kako je uopće moguće da vrhunski sportaši, unatoč "vojsci" liječnika koji o njima brinu, odu u Kranjsku Goru i zatraže pomoć iscjelitelja?!

- Nikad od mene ne biste čuli da sam liječio Ivana Balića, da on sam to nije kazao. Kako bi izgledalo da sebe dižem na nesreći onih koji su mi ukazali povjerenje?! Bilo je ovdje slovenskih, njemačkih, nizozemskih, švedskih sportaša - priča Domančić i dodaje da Balić nije na svoju ruku došao u Kranjsku Goru.

- Balića nikad prije vidio u životu. Njih dvojica sigurno nisu došli na svoju ruku, nego preko vodstva reprezentacije, najbolje da o tome priča Lino Červar - kaže Domančić i nerado otkriva da je Balić imao problema s trbušnom maramicom. Kod njega je bio i Vedran Zrnić, koji ipak nije otputovao na EP.

- Kad ti momci žele igrati za svoju domovinu, unatoč ozljedama, dakle riskirajući budućnost - to treba poštovati. Svaka im čast, dušom sam uz njih. Bili su ovdje kod mene. Izuzetna mi je čast što sam takvim sportašima i ljudima mogao pomoći jer oni predstavljaju našu domovinu - priča Domančić. Njegove iscjeliteljske moći, kako je objasnio, djeluju i na daljinu. Tako je "na daljinu", kad je već bio u Norveškoj, Domančić još jednom "svinuo" Balića.

Dovoljna fotografija

- Svinuo sam ga poput žice i to radim s kontinenta na kontinent - dodaje Domančić.

Rukometna reprezentacija je, nakon Europskog prvenstva, najavila dolazak u Kranjsku Goru, u ordinaciju kod Zdenka Domančića, što će vjerojatno biti gesta zahvale, ako naši osvoje jednu od medalja. Kad je poslao svoje ljude, Lino je rekao: - Vjerovao sam da će im Domančić pomoći, ali ne toliko! To je izvan očekivanja.

Domančićeva "oridinacija" smještena je u hotelu Larix u Kranjskoj Gori. Budući da je vlasnik hotela u Kranjskoj Gori država Slovenija - uprava je Domančiću dodijelila besplatan prostor za terapije u hotelu Larixu.

- Ovdje mjesečno prođe do 900 ljudi, koji su najavljeni najmanje pet mjeseci unaprijed. U posljednjih 13 godina, koliko sam u Sloveniji, zahvaljujući meni u Kranjsku Goru došlo je 120.000 ljudi. To su uglavnom pacijenti i ljudi koji su u pratnji pacijenata. Svi su oni smješteni u ovom i u drugim hotelima.

Govorim o efektu na profit hotela. Postoji projekt da se meni prepusti kompletan hotel Larix u kojem bi vodio samo terapije. To je brak iz interesa između mene i slovenske države, koja mi je dala doživotnu dozvolu rada. To je čista pragmatika - priča Domančić. I, odista, zahvaljujući Domančiću i njegovim terapeutima koji iscjeljuju razne boleštine, u Kranjsku Goru i izvan sezone dolaze ljudi iz svih krajeva svijeta, od Koreje do Japana.

- Ono što ja radim zove se balansiranje energetskog potencijala unutar sistema. To nije moj privilegij, to se radilo tisućama godina, to je naslijeđe ljudskoga roda. Kažem da se moja metoda temelji na prirodnim zakonitostima koje su znanosti nepoznate. Treba poznavati sve razine da bi se moglo čovjeka iscijeliti. Ja sam iscjelitelj, a ne bioenergetičar. Iscjeljujem i na daljinu, nema nikakve razlike kad iscjeljujem na daljinu ili pored sebe, udaljenost nije problem, samo trebam imati fotografiju.

To što ja radim zapravo ne radim ja nego se kroz mene to događa, sve je to od Stvoritelja. Priča je u tome da moraš biti blizu Oca. Postavlja se pitanje zašto ja radim ta nazovimo čuda?! Čuda su privilegij primitivaca. Ne postoji čudo ako znaš. Iako sam duboki vjrenik, ne priznajem crkvu. Ljude poput mene su spaljivali u prošlosti - tvrdi Domančić koji u Kranjskoj Gori održava i seminare za buduće terapeute.

Voće i stotine tisuća dolara

- Mojih učenika u cijelom svijetu je oko šest i pol tisuća. Ima ih i u Zagrebu. Budite sigurni da kroz moje terapije prolaze i ljudi iz Vlade RH - dodaje Domančić.

U Kranjskoj Gori je pet najboljih njegovih terapeuta, a među njima je i njegov sin Stipe iz prvog braka, zatim sin Bojana Križaja te Alen Gregov, bivši košarkaš. Otac za svoga Stipu kaže da "na fenomenalan način objašnjava što je to novo u našoj terapiji".

Unatoč dobrim djelima koja su posljedica iscjeljivanja, u globaliziranom i materijalističkom svijetu neizostavno pitanje je: kako se živi od toga, koliko je zarada? Koliko košta terapija?

- Vjerojatno sam najbolje plaćeni čovjek koji se bavi zdravljem u svijetu. Ali, to nije plaća, nagrađen sam, to je milodar, novac od kojeg živim dan je od srca. Milodar nije obaveza, nego volja pacijenta da se svom terapeutu zahvali po učinjenom rezultatu. Najdraži dar mi je bio kad mi je jedna sirota žena, prilikom svake terapije, na Ugljanu, kao dar donijela jednu lijepu jabuku. Najvredniji dar dobio sam od čovjeka koji mi je, nakon svake terapije, darovao nekoliko puta po nekoliko stotina tisuća dolara...

Danas, iz Zagreba mi dolazi sirotinja kojoj pomažem da se smjesti u Kranjskoj Gori. Oni nemaju za smještaj, ali imaju bolesnu djecu. Kao takvi bolje stručnjake u zdravstvu ne mogu ni vidjeti - priča Domančić koji priznaje da je, zahvaljujući milodarima, u Hrvatskoj stekao vrijedne nekretnine.

Formalno, Domančić i njegovi terapeuti zaposleni su u pri svjetskom lancu kockarnica HIT, koji ima kasino i u hotelu Larix u Kranjskoj Gori. No, ono što je zanimljivo, slovenske vlasti zdušno podržavaju Domančića.

Rad na daljinu

Još sam jednom Balića 'svinuo' poput žice i kad je već došao u Norvešku. To radim i s kontinenta na kontinent

Balansiranje

To što ja radim zove se balansiranje energetskog potencijala unutar sistema. Ja sam iscjelitelj, a ne bioenergetičar


Idealni uvjeti u Sloveniji

- Došao sam u Sloveniju zbog idealnih uvjeta koje su mi ponudili. Tijekom prošlih 13 godina, koliko sam u Sloveniji, bilo je o meni desetine TV emisija, ali nije bilo nijedne negativne rečenice. U Hrvatskoj, za razliku od Slovenije, ne treba puno da se čovjeka napadne, da ga se pokuša manipulirati. Slovenci su ponudili nešto što mi je u tom trenutku odgovaralo. Dakle, i respekt i duhovno i materijalno. Ako si osoba od značaja za državu, a nisi joj državljanin, onda smatram da to nije potrebno komentirati - priča Domančić te objašnjava razloge zbog kojih je otišao iz Hrvatske.

Otišao zbog masona

- Zadranin sam i volim Hrvatsku, otac mi je s Brača, majka s Ugljana. Ljudi poput mene smetaju organiziranoj mafiji u Hrvatskoj, ne mislim na klasičan kriminal. Ja sam 30 godina odbijao ulazak u bilo kakve organizacije, ne samo stranke, nego sam odbijao ulazak i u tajne organizacije i klubove, klonuo sam se toga, želio sam ostati slobodan. Bio sam doveden u sitauciju da sam se morao braniti od ničega. Te organizacije vole ljude koji su kompromitirani, a takvi slušaju.

Razlozi zbog kojih sam otišao iz Hrvatske vezani su za bahatu masonsku kastu u Zagrebu, Rotary i Lions club. Oni ucjenjuju: ili im se priključiti ili će te uništiti! To je počelo u bivšoj Jugoslaviji, ali oni i sada drmaju u Hrvatskoj, kao da se nije ništa dogodilo. Stalno čekaš kad će ti zabiti nož u leđa. Odmorio sam se u Sloveniji ovih godina, u Hrvatskoj sam stalno imao pritiske - otkriva Domančić.

Iscjeliteljstvom se počeo baviti prije 30 godina kad je doživio šok u Španjolskoj, bio je lažno optužen za terorizam. Domančić stalno naglašava dvojnost u sebi, prožimanje svjetla i tame, dobra i zla.

- Linija koja prolazi kroz srce svakog dijeli na dobro i zlo. Onoliko koliko smo u stanju kontrolirati beštiju u sebi, toliko smo civilizirani i dobri ljudi - uvjeren je Domančić.

Krajem 70-tih surađivao s legendarnom Džunom

Domančić je rođen u Zadru 1950. Sa 20 godina odlazi u Nizozemsku. Krajem 70-ih godina u SSSR-u je surađivao s ekstrasensom Evgenijom Juvaševnom Davitašvili Džunom, pukovnicom ruske vojske. Iscjeliteljstvom se počinje aktivno baviti 1980., nakon što je spoznao da ima mogućnosti demonstracije telekineze. Domančić 1983. odlazi u Kaliforniju kod stručnjaka koji proučavaju granična područja znanosti.

Godine 1984. počinje liječiti pacijente na Ugljanu, ispred svoje kuće. Iste godine  bio je optužen za protupravno stjecanje 1,800.000 dinara. Rad mu je zabranila Sanitarna inspekcija, a sud u Zadru 1984. donio rješenje da njegove metode nemaju veze s medicinom... Unatoč tome, do 1988. pred njegovom kućom na Ugljanu iscjeljivao je 50 tisuća pacijenata. Zbog optužbi za nadriliječništvo, policija u Zadru ga je sedam puta zatvarala, ali svaki put i puštala. U suradnji s Turističkim naseljem Zelena punta 1987. na Ugljanu osnovao je Društvo za proučavanje graničnih područja nauke.

U godinama prije rata u Zagrebu počinje iscjeljivati u dvorcu Brezovica, dozvolu za rad dobio je na Trgovačkom sudu u Zagrebu. Godine 1995. iscjeljivao je u hotelima Sheraton i Esplanade, a potom u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Iste godine seli u Kranjsku Goru gdje u hotelu Larix održava grupne terapije.


Ivica Radoš

 

 

Glas Istre / 28.03.2008.

Pred našim očima izmjenjuju se ljudi, dižu se i kreću put terapeuta koji ih čeka, prati ih poletna muzika, a relativnu tišinu u prostoriji u kojoj ih je gotovo 150 - koliko je to moguće u takvoj masi ljudi - remeti tek uporna zvonjava telefona. Majke s djecom, bračni parovi, sportaši, liječnici, menadžeri, glumci…, svi su oni u Kranjsku Goru došli s istim ciljem - podvrgnuti se tretmanu bioenergetičara Zdenka Domančića i terapeuta koji primjenjuju njegovu metodu.
U hrvatskoj je javnosti poprilično odjeknulo da su ovdje na liječenje dolazili i rukometaši Ivano Balić i Vedran Zrnić te skijašice Nika Fleiss i Ana Jelušić, kojima je Domančić pomogao i omogućio nastavak sportskih karijera. No, poznatih osoba ima pregršt, iako naš domaćin ne želi iznositi njihova imena. Kaže da je to osnova njegova rada jer su svi pred njim jednaki - imućni i siromašni, poznati i manje poznati - a svima je zajedničko da trebaju njegovu pomoć. Samo ukoliko sami odluče progovoriti o tom iskustvu, izlaze iz anonimnosti, u protivnom ne.
Tegobe su im razne: ukočenost, išijas, disfunkcija bubrega, dijabetes, urološke i neurološke smetnje, cerebralna paraliza i oduzetost donjih ekstremiteta nakon prometne nesreće… Dolaze iz raznih krajeva svijeta: Francuske, Njemačke, Austrije, Hrvatske, Slovenije, Izraela, jer kada je bolest u pitanju, ništa nije predaleko.

Nakon 10-minutne terapije ukočenost nestala

No, isplati li se to? Ima li u toj terapiji pomoći? Možda odgovor leži u više od milijun ljudi koji su u 30-godišnjoj karijeri prošli kroz Domančićeve ruke. Samo u posljednjih 13 godina, koliko radi u sklopu hotela Larix u Kranjskoj Gori (u prostorijama koje je za njega izgradila slovenska država), terapiju bioenergijom prošlo je više od sto tisuća ljudi. Odgovor je tako vjerojatno znalo i onih 150 ljudi koji su se pred nama izmjenjivali prošlog vikenda (od kojih su neki došli i po drugi put), a pogotovo oni koji su dolazili sa suzdržanim izrazom lica, a odlazili nasmiješeni gledajući gospodina Domančića s neskrivenom zahvalnošću.
Bili su tu, primjerice, 14-godišnjak, pa ukočena postarija gospođa koja nakon 10-ak minuta terapije nije mogla prestajati hodati povećom prostorijom, ne skidajući osmijeh s lica, te mnogi drugi. Bilo je i bolesne djece na ponovljenoj terapiji čije su mame zahvalno Domančiću prenosile dobre vijesti o daleko boljim nalazima već nakon prvog tretmana.
Svaki mjesec se u Kranjsku Goru, vođeni istim razlogom, iz svih krajeva kugle zemaljske slije 900-tinjak ljudi, borave u tamošnjim hotelima, prolaze četverodnevne tretmane, koje po potrebi ponavljaju, ali nakon svakog dolaska kući ponavljaju i liječničke pretrage da bi provjerili je li im se stanje promijenilo, nabolje dakako.
A životni put Zdenka Domančića nije bio baš tako jednostavan ni lagan do postizanja punog priznanja (iako još čeka da konačno i medicina prizna učinke njegovih terapija), ali je ustrajao zahvaljujući uvjerenju u ispravnost svojih postupaka. I danas, uvjeren u učinkovitost metode, svim »nevjernim Tomama« smireno uzvraća: »Siguran sam u svoju metodu i spreman sam se podvrgnuti svim provjerama u bilo kojem trenutku«.

Domančićeva metoda primjenjuje se i u Istri

Da bi uopće mogao raditi u Sloveniji, podvrgnut je testiranju na slovenskom institutu BION, da bi se utvrdilo da njegova metoda ne šteti ljudima - što je i dokazano - te je nastavio svoj životni put upravo u Sloveniji. Domančić ipak ne miruje, već ide i korak dalje. Nakon što je dostavio rezultate istraživanja na najtežim, onkološkim pacijentima, ured za znanost pri slovenskom ministarstvu za visoko školstvo, znanost i tehnologiju odlučio je financirati ponovno istraživanje i pokažu li se rezultati istovjetni prvom testiranju, spremni su mu financirati i patentiranje te metode.
S obzirom na to da se radi o metodi, svoje znanje prenosi i na druge. Dosad je tako šest tisuća njegovim učenika-terapeuta dobilo certifikate i tu metodu nastavilo primjenjivati po cijelom svijetu. Ima ih i u Istri, a Domančić je ponosan na svog diplomanta Darija Mišona iz Pazina te Marija i Biserku Mulac iz sela Brčići kraj Poreča. Uz njega u Kranjskoj Gori rade i njegovi učenici, među kojima i sin Stipe, potom sin vrhunskog slovenskog skijaša Bojana Križaja, Boštjan, te naš bivši košarkaš Alan Gregov. Na upit jesu li svi jednako uspješni kao i on ili bi svi pacijenti najradije išli samo k njemu, odgovara da to nije njegova energija, već on koristi metodu koju mogu svi naučiti, a jednom naučena, metoda je uvijek učinkovita.
- Ne bih bio human ni prema sebi da sve radim sam. Ja sam se izborio za metodu, za ime i prezime te metode, a svatko je može primijeniti ako shvati i nauči kako. Metodu sam postavljao 20 godina, a zainteresirani za seminar moraju udovoljiti jednostavnim uvjetima: da su zdravi i da u njima ipak ima više dobra nego zla, kaže Domančić.
Vjerna suputnica mu je supruga Tanja, rođena Istranka, koja se za našeg dvoipolsatnog boravka neprestano javljala na stotine telefonskih poziva, razgovarala s ljudima, niti jednom ne gubeći pažnju i razumijevanje za one s druge strane žice. Smireno im je odgovarala da su liste čekanja poduže i da će se novi upisi obavljati tek krajem lipnja. »Veoma sam joj zahvalan za svesrdnu podršku koju mi pruža. Uostalom, vidjeli ste kako radi«, rekao nam je ponosno Domančić.

Bolest je razlika između želja i realnih mogućnosti

Prvi pisani trag o znanstvenoj provjeri liječenja Domančićevom metodom zabilježen je u knjizi iz 1984. godine »Iscjelitelj Domančić – liječenje bioenergijom«, u kojoj se opisuje njegovo tretiranje vlažne gangrene koja je trebala završiti amputacijom noge, ali nije - nakon njegovog tretmana bioenergijom noga je spašena. Radi li se o čudima ili nečem drugom, kako god, ali je činjenica da su se do danas uspjesi nanizali te se više i ne broje. Domančić odrješito kaže da se ipak ne radi o čudu, »koje je privilegij primitivaca za sve one koji nisu u stanju razumjeti«. Pojašnjava da je ono što on radi, ustvari, balansiranje energije i prijenos životne osnove, takozvane bioplazme ili bioenergije, u izravnom kontaktu s drugim biološkim objektom, a to je moguće čak i na desetke kilometara udaljenosti. Na upit kako je to moguće, s osmijehom odgovara da na prvi pogled izgleda komplicirano, ali je dovoljno imati »kod«, a to je vizualizacija osobe koja traži pomoć, i kanalizirani prijenos »podataka« bez vremena i prostora je moguć, tvrdi.
- Uz pomoć energije možemo liječiti bolesti koje medicina smatra neizlječivima. Ja uzimam energiju iz prirode i dajem je tamo gdje je potrebna, to nije moja energija niti moj privilegij, to je naslijeđe ljudskog roda koje je radilo tisućama godina. Treba ipak naglasiti da nitko ne liječi tijelo, osim tijela samoga. Moj je posao sličan injekcijama: ja ne liječim, već pomažem organizmu da se sam izbori, ja sam poput »mehaničara obrambenog sustava«. Meni je stoga potpuno svejedno radi li se o AIDS-u ili proljevu. Tijelo je samo spremno stvoriti svaku supstancu koja mu nije strana i nema negativne učinke, pojašnjava nam Domančić.
Prema njegovoj definiciji, bolest je rezultanta cjelokupnog duševnog života. »Govore o cigareti kao otrovu za tijelo. Međutim, svaki otrov je lijek i svaki lijek je otrov, pitanje je samo umjerenosti, doziranja u bilo čemu. Kada je bolest u pitanju, radi se o našim željama, o njihovoj (ne)realnosti. Preventiva bi bila odreći se nerealnih želja, jer bolest je razlika između želja i realnih mogućnosti. Želja mora biti balansirana, u granicama realnog. Uostalom, najjača molitva na ovom svijetu je ‘Bože, oslobodi me mene samoga’«, objašnjava Domančić. Na upit je li ikad bolestan, odgovara da nije, ali zato što preventivno djeluje, a nada se da će i njegova metoda jednog dana biti preventivna.
I za kraj, vjerojatno se pitate koliko košta boravak i tretman kod Zdenka Domančića. Pravu cijenu vjerojatno znaju samo bolesni, no način plaćanja je, vjerovali ili ne, na dobrovoljnoj bazi - u kuverti, na kraju tretmana, koliko tko može. Domančić skromno pojašnjava da ljudi daju koliko mogu i ovisno o tome kako ocjenjuju njegovu pomoć. »Ako su zadovoljni, daju toliko da to ne osjete, tako da smo na kraju svi zadovoljni«.
 

Životni put Zdenka Domančića

Zdenko Domančić rođen je u Zadru 1950. Otac mu je bio s Brača, a majka s Ugljana. Kako kaže, svoje sposobnosti nije uočio prije 30. godine života, ali dodaje da su mu već pri otpustu iz vojske upisali u vojnu knjižicu da je »opasan«, pojašnjavajući da ima sposobnost animiranja i vođenja masa. »Vjerojatno su oni već tada vidjeli nešto za što ja nisam ni znao da imam. Međutim, mene je stalno nešto tjeralo u inozemstvo i vjerojatno je već to bio putokaz mog daljnjeg života«, kaže Domančić. Kao 20-godišnjak otišao je u Nizozemsku, a krajem 70-ih u tadašnji SSSR.

Iscjeliteljstvom se počeo aktivno baviti 1980. kada je uočio da ima mogućnosti demonstracije telekineze. Tri godine kasnije otišao je na edukaciju u Kaliforniju kod stručnjaka koji proučavaju granična područja znanosti, da bi 1987. na rodnom Ugljanu osnovao Društvo za proučavanje graničnih područja znanosti. Na Ugljanu, ispred svoje kuće, počeo je liječiti ljude još 1984., ubrzo je postao poznat u cijeloj bivšoj državi, ali je vrlo brzo došao i na metu vlasti te je iste godine bio optužen za protupravno stjecanje novca, zabranjen mu je rad, a sud u Zadru donio je rješenje po kojemu njegove metode nemaju veze s medicinom. S obzirom da je i dalje dolazilo na desetke tisuća ljudi, optužen je i za nadriliječništvo, policija u Zadru ga je sedam puta zatvarala, ali i uredno puštala. Početkom 90-ih seli u Zagreb gdje nastavlja iscjeljivati u dvorcu Brezovica, na temelju dozvole za rad koju je dobio na Trgovačkom sudu u Zagrebu. Sredinom 90-ih iscjeljivao je i u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, a 1995. doselio je u Kranjsku Goru gdje i danas radi.

Ne vjerujem u Boga, ja znam za njega

- Vjera je neotuđivo pravo svakog od nas i nitko ti je ne može uzeti. Institucije su te koje pokušavaju monopolizirati stvoritelja. Ta mistika, ta tajnovitost koja se vezuje uz njih i razne redove, poput templara ili Malteškog reda, je prijevara. Religija je naša, kao i njihova. Uostalom, to su falsifikati nečeg vrlo starog, jer sve religije, njih 30 u zadnjih nekoliko tisuća godina, imaju zajedničkog Spasitelja koji se rodio 25., i to od nevine žene, a ista se priča ponavlja i kod muslimana, hindusa i budista. To je sve bilo zapisano još u indijskim Vedama koje su pisane 7.000 godina prije Mojsija. Stvoritelj postoji, ja komuniciram s njim. Ne vjerujem u Boga, ja znam za njega, kaže nam Zdenko Domančić.

Dodaje da je jasno da mi nismo na svijetu ni prvi ni zadnji put, već da je ova dimenzija samo jedan ispit koji naše biće mora proći da bi bilo spremnije za neku težu provjeru.

- Reinkarnirani život postoji i istražuje se, no bitno je zašto se mi pojavljujemo. Ne možemo 80 godina biti i muško i žensko, lijepi i ružni, bogati i siromašni. Postoji relativno iskustvo (promatrač događaja) i apsolutno iskustvo (sudionik događaja). Mi to apsolutno iskustvo ne možemo imati 80 godina u svemu. Zato idemo i vraćamo se, u ovu ili neku drugu dimenziju, ali vratimo se da bismo stekli vlastito iskustvo. Ljudi visoke tolerancije su plemeniti, to su stare duše i oni to pokazuju svojim životom. Ja nikad ne činim nešto što pred Bogom, stvoriteljem nisam u stanju pravdati, kaže Domančić.

Dualni svijet upućuje na skromnost

- Živimo u dualnom svijetu, postoje dan-noć, crno-bijelo, veliko-malo, lijepo-ružno, plima-oseka… Shodno toj logici, i u ljudskom neznanju, kada si netko zaželi puno sreće, poput klatna na satu, jednako puno zaželio si je i nesreće: što je amplituda veća u dobru, veća je i u zlu. Zato se u životu upućuje na skromnost. Ne radi glumljenja plemenitosti, već zbog prirodnih zakonitosti, kaže Domančić.

 

 

Portal Slobodna Dalmacija / 24.12.2009.

DRHTAVIM GLASOM I SUZNIH OČIJU NOGOMETAŠ MARIO ŽUPAN IZNOSI SVOJU NEVJEROJATNU PRIČU

Počeo sam umirati, ali spasili su me Balić i Domančić!

I onda sam počeo lagano umirati - drhtavim glasom i suznih očiju prisjeća se Mario Župan, 25-godišnji mladić iz Zaprešića, kritičnih dana borbe na život i smrt sa svojom sudbinom u kojoj je proživio nevjerojatne stvari. Proživio i - preživio.

Sretan što opet može plakati, jer je već zaboravio kakav je osjećaj imati suze. Bilo kakve, pa makar i one za plakanje...

Trebala je to biti utakmica kao i svaka druga, jedna od stotinu kakvih je Mario, nogometaš vinkovačkog Dilja, Čakovca, Naftaša iz Ivanića, Podravca i Burgaua, već odigrao.

Mladića koji je prošao nogometnu školu Dinama i Slavena Belupa, koji se, kao i svaki tada 22-godišnjak radovao životu uživajući, ponajviše, u nogometu. Bilo je u tome i nezgoda, kao i u svakom drugom sportu, pa ni slutio nije prije tri godine da će ga ta ozljeda koljena gurnuti u provaliju - u životnu dramu, u kalvariju iz koje je na čudesan način pobjegao od, činilo se, neizbježnog... Od rane smrti.

Počelo je ozljedom koljena

Spasila su ga dva čarobnjaka, bioenergetičar Zdenko Domančić i najbolji rukometaš svijeta Ivano Balić. Mario Župan priča svoju nevjerojatnu životnu priču, nakon koje čovjek ne zna bi li plakao, zbog muka koje je taj mladić prošao, zbog sudbine koja ga ja pokosila, ili bi se samo radovao sretnom završetku. Ili, možda, jedno i drugo. Vjerojatno baš to.

- Na toj utakmici sam se ozlijedio, liječnik mi je rekao da je artroskopija neophodna. Namjeravao sam je obaviti kod dr. Andreja Mraza u Koprivnici... Međutim, pretrage su otkrile manjak trombocita, pa sam upućen na daljnje pretrage u Zagreb. Stvari su krenule po zlu... Svaki novi dan i nova loša vijest. Nije bilo one dobre.

- Samo loša. U bolnici sam dobio lijek medrol od kojega sam imao velike probleme s kožom. Prebacili su me u bolnicu ‘‘Rebro’’, gdje sam nekoliko tjedana bio na pretragama. Nakon nekog vremena počeo sam dobivati transfuziju krvi. Stanje je bilo sve gore. Situacija je izmicala kontroli, Mario je tonuo u potpunu katastrofu. Krvna slika više nije bila dobra, bio sam sve slabiji...

- Borio sam se s takvim stanjem nekoliko tjedana, ali zaludu. Više nisam mogao ni jesti, ni hodati. Dijagnosticirali su mi aplastičnu anemiju, što znači da se moja koštana srž plastificirala i nije proizvodila krvne stanice potrebne za život. U prijevodu... ... počeo sam lagano umirati...

- A sve je počelo od obične ozljede koljena... U dogovoru s liječnicima ostala je samo transplantacija koštane srži kao jedina mogućnost koja mi daje nadu u život. Na svu sreću, imam sestru koja je u tom smislu sto posto podudarna sa mnom, te mi je mogla dati svoju srž.

- Nakon tri mjeseca “u boksu” stanje se popravilo, krvna slika je bila urednija. Optimizam je stidljivo pokucao na vrata Mariova života. Ali, samo zakratko. Tada su počeli problemi s reakcijom moga tijela na novu srž. Ustanovljen je kronični GVHD, reakcija transplantata protiv “domaćina”.

- Pio sam imunosupresive cilosporin, medrol i hrpu antibiotika. Pojavili su se problemi na koži, trpio sam užasnu bol. Rane su mi se otvorile od usta do debelog crijeva, nisam više mogao ni jesti ni piti, niti normalno obavljati nuždu. Lijekovi su samo ublažavali nesnosne muke. Više nisam imao suze u oku, a pojavio se i vitiligo na licu.

Ključna veza - Ivano Balić

U dvije i pol godine stanje je išlo samo u jednome pravcu: s lošeg na gore. Mario je smršavio 20 kilograma, mogao je jesti samo kašastu hranu. No, želja za životom, kakvim-takvim, bila je jaka, prošao je među 50 kandidata na natječaju i čak počeo raditi u tvrtki Metronet. Zdravstveni problemi su mi i dalje ubijali volju...

Prije četiri mjeseca, u srpnju ove godine, stanje se još jače zakompliciralo. Nisam više mogao jesti, piti, govoriti, gutati vlastitu slinu... Tražeći nadu u spas po izlasku iz bolnice, bilo kakvu alternativu, mnogi ljudi su me uputili na Zdenka Domančića koji je, po njihovim pričama, činio čuda.

Informirao se o Domančiću, čitao... i vidio da je rečeni bioenergetičar pomogao brojnim hrvatskim sportašima, pa tako i najboljem svjetskom rukometašu Ivanu Baliću kojega je u nevjerojatno kratkom roku osposobio za nastup na Europskom prvenstvu u Norveškoj.

- Zamolio sam kolege iz Metroneta, koji su mi bila velika moralna i financijska podrška, da me nekako povežu s Ivanom, pa da me on preporuči Domančiću, jer ja do njega nisam mogao sam.

- Nakon par dana preko kolege Aljoše Pavelina, koji mi je puno pomogao, dogovoren je termin.

- Imao sam tu čast da jedan od najvećih hrvatskih sportaša Ivano Balić osobno kontaktira gospodina Zdenka i zamoli ga da mi pomogne, da me pokuša spasiti! Mario je bio skeptičan prema takvom načinu liječenja, ali drugog izlaza - nije imao. Zdenko Domančić je bio njegova zadnja nada u život. Nakon toliko lijekova i doktora nisam mogao ni zamisliti da mi može pomoći bioenergija jednog čovjeka. Ne, nisam vjerovao... Možda, i dogodi se čudo” - kao da je Gibonni zapjevao baš Mariju Županu.

- Čudo se uistinu i dogodilo! Došavši u Sloveniju, na Bled, na tretmane koji traju četiri dana, primljen sam toliko dobro da nisam mogao vjerovati da još postoji takva dobrota i pozitivna energija kao ona koja je zračila iz tog čovjeka. Nakon što sam mu objasnio svoje stanje,Zdenko mi je obećao “bit ćeš ponovno zdrav”. Nisam mogao vjerovati, ne nakon svega što sam prošao u zadnje tri godine...

Tijekom tretmana Mario je upoznao ljude “kojima su tumori nestajali”, kojima su boli bilo koje vrsti nestajale nakon prvih tretmana. Znao je da je na pravome mjestu!

- Na tretmanima je neobjašnjivo pozitivna atmosfera. Svakim danom mi je bilo sve bolje. Počeo sam lagano jesti i piti, normalno funkcionirati. Oči su mi bile bolje, koža se smirila, vitiligo se smanjio. Novi tretmani su uslijedili nakon mjesec dana.

- U tih 40 dana udebljao sam se 15 kilograma, vratio mi se ten, krvna slika je savršena. Biokemija isto savršena, jedem i pijem sve što poželim! Smanjio sam lijekove na najmanju moguću količinu, a nisam više ni neotporan. Prije sam dobivao sve bolesti koje bi prošle kraj mene... Kad sam došao doma, shvatio sam da sam zdrav! Opet igram nogomet, radim, izlazim, zabavljam se kao nekad!

Zdenac života

Glas je tu još jednom zadrhtao, kako i ne bi... U dogovoru sa Zdenkom ići ću na tretmane svakih mjesec i pol da potpuno riješim bilo kakve probleme. Lijekove mu Domančić nije zabranio.

“Ne mogu ti reći da ih prestaneš piti, najbolje je da poslušaš samoga sebe i procijeniš koliko ti lijekova uistinu treba.” Mario ih je smanjio na minimum. Kada sam se nakon tri mjeseca vratio na posao, kolege me nisu mogle prepoznati. Nisu mogle vjerovati i načuditi se koliko dobro izgledam.

- Od tada me desetak ljudi pitalo Zdenkov broj jer su tek sada počeli vjerovati. Vidjevši mene, imali su onaj potrebni dokaz... Ljudi moji, ja sam živ! “Možda se jednom rodi nada... “

marko bilić 

Večernji.hr/26.04.2010.

Iscjelitelj

Zdenko Domančić nakon 17 godina opet liječi u Hrvatskoj!

Otkako se preselio u Sloveniju, k njemu hodočaste na tisuće i tisuće Hrvata sa samo dvije molbe: daj nam zdravlja i dođi u Hrvatsku.

Zdenko Domančić nakon 17 godina opet liječi u Hrvatskoj!

Piše: Renata Rašović/VLM

povećaj slova normalna slova manja slova

Blagotvornu energiju koja isijava iz njegovih ruku osjetilo je milijun i tristo tisuća pacijenata.

Njegovu metodu danas u svijetu primjenjuje 18 tisuća učenika. Otkako se preselio u Sloveniju, k njemu hodočaste na tisuće i tisuće Hrvata sa samo dvije molbe: daj nam zdravlja i dođi u Hrvatsku. I tako je, nakon 17 godina izbivanja, nekoć prvi iscjelitelj na ovim prostorima Zdenko Domančić jučer počeo terapije u Zagrebu koje će u iduća tri dana posjetiti 130 ljudi. Mjesta su, dakako, popunjena već mjesecima.

Okupljene pacijente u hotelu Antunović dočekao je nasmijan, gotovo rasplesan. Sve ih je pozdravio osobno, mnoge poznaje otprije, pitao ih za zdravlje. Svi su mahom bolje, zato mu se i vraćaju.

– Najgora bolest vam je godina proizvodnje. Da imate 30 manje, ne biste vi mene trebali – zadirkuje Domančić svoje pacijente dok ih pokretom ruke nevidljivom energijom svija gotovo do poda. Neki otiru suze, neki se smiju i pjevaju.

Stenoza je nestala

Među njima je i Vesna Koletić iz Samobora koja je iscjelitelju dovela 10-godišnjeg sina Jana. Dječak je teško bolestan: rođen je s genskom greškom na 22. kromosomu, bez analnog otvora, sa srčanom manom, problematičnim crijevima. Na tretmanu je četvrti put.

– Nakon prvog tretmana moje dijete više nema srčanu manu, stenoza je nestala. Na drugi tretman došao je začepljen, a kad smo izašli iz prostorije, odmah je imao stolicu. Maknuli smo mu i slušni aparatić pa je dijete postalo živahno – ispričala je mama Vesna.

Među pacijentima je i čest gost crnih kronika Zvonimir Trusić, obilježen slučajem Pakračka poljana. Došao je sa svojom mladom suprugom, kojoj je dijagnosticiran karcinom maternice. I sam ima zdravstvenih tegoba.

– Prošle sam godine završio na Jordanovcu, a sumnjalo se i na emboliju pluća. Muči me astma, a kako ne volim uzimati lijekove, obratio sam se za pomoć Domančiću. Nakon nekoliko tretmana na daljinu osjetio sam znatno olakšanje, više “ne dišem na škrge” – kazao je Zvonimir Trusić te dodao da mu je sada najvažnije da iscjelitelj pomogne njegovoj supruzi, majci njihovo troje malodobne djece.

Do Zagreba je iz susjedne Srbije, iz Pančeva, potegnuo Željko Radulović. Prije deset godina obolio je od Parkinsonove bolesti, a za Domančića, kod kojeg dolazi drugi put, čuo je od svog zagrebačkog prijatelja.

– Već sam nakon prvog tretmana mogao voziti automobil, što dotad nisam mogao ni zamisliti. Zato sam poveo i svoju nećakinju Jasminu, kojoj je pronađen tumor na dojci. Tek joj je 19 godina – kasže Željko, inače vlasnik pekarnice, u čijoj su pratnji supruga i sin, u ulozi polaznika seminara.


Seminar za obitelj

Naime, Zdenko Domančić članovima obitelji svojih pacijenata daruje četverodnevni tečaj osnova bioenergije kako bi u njegovoj odsutnosti mogli pomoć svojim bližnjima.

– Trideset i pet godina radim i nisu me zaustavili, samo su sebe blamirali – dobacuje svojim dojmljivim glasom Zdenko Domančić svojim pacijentima, koji njegove riječi odobravaju smijehom, kimanjem.


Povratak na jesen

Pacijenti ulaze i izlaze. Neki su u invalidskim kolicima, neki se podupiru štakama. Šutke promatraju grupnu terapiju koju, uz Domančića, vode i njegovi učenici, danas najbliži suradnici – sin Stipe, bivši košarkaš Alan Gregov, Boštjan Križaj, sin proslavljenog slovenskog skijaša.

Premda je mnogo djece, tišinu u dvorani remeti tek zvonjava jednog od nekoliko mobitela Domančićeve agilne supruge Tanje. Na pozive odgovara čas na hrvatskom, čas na slovenskom jeziku. Mnoge od njih ljubazno je odbila: U Zagrebu idućih dana, na žalost, više nema mjesta. Preusmjerava ih na Bled, kamo se vraćaju uskoro. A vratit će se i u Zagreb. Obećao je, bit će to već ove jeseni...

 

ŽIVOTNI PUT

Rođen je 1950. u Zadru, a za svoje sposobnosti nije znao sve do 30. godine. Počeo je liječiti ispred svoje kuće na Ugljanu te ubrzo postao poznat u cijeloj bivšoj državi. Godine 1984. optužen je za protupravno stjecanje novca, a rješenjem zadarskog suda zabranjen mu je rad. S obzirom na to da ga je i dalje posjećivalo na desetke tisuća ljudi, optužen je za nadriliječništvo pa je više puta saslušavan na policiji. Početkom 90-ih nastavlja iscjeljivati u Zagrebu, na temelju dozvole za rad koju je dobio od Trgovačkog suda. Sredinom 90-ih iscjeljivao je u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, a 1995. otišao je u Kranjsku Goru, pa na Bled. 
Slovenci su mu darovali prostorije za rad i certifikat vladina ureda za znanost u kojem stoji da je, “po subjektivnim ocjenama pacijenata i objektivnim procjenama, njegov rad iznimno značajan za Sloveniju i slovenski narod.”

 

INTERVJU

 

P: Zašto ste prije 17 godina prestali provoditi terapije u Hrvatskoj?

O: Shvatio sam da ovdje neću moći napraviti ono što sam zamislio pa sam otišao u EU, gdje se, prema uputama Svjetske zdravstvene organizacije, otvaraju vrata ovakvim područjima, osobito ako je iscjelitelj prihvatio suradnju sa znanošću i pristao na svaku provjeru, što ja jesam.

P: Što vas je motiviralo da se na posljetku ipak vratite?

O: Deseci tisuća Hrvata koji su me posjećivali u Sloveniji. Mnogi od njih su me zamolili da dođem, da bi bilo lijepo da pronađem vremena za terapije u Zagrebu.

P: U međuvremenu nas je posjećivao Marokanac Mekki Torabi. Što mislite o njegovu radu?

O: Smatram da je dužnost svakog iscjelitelja da izađe na znanstvenu provjeru. Ja sam to napravio još 1984., pruživši dokaze da su “neizlječive” bolesti poput dijabetičke gangrene – izlječive.

P: Gdje je sve u svijetu priznata vaša metoda?

O: Najprije u Engleskoj, pa Irskoj, Austriji i Sloveniji. Irci i Amerikanci o meni su pisali i knjige.

P: Tko, zapravo, liječi – vi, Bog, tijelo samo?

O: Nitko ne može liječiti tijelo, to može učiniti jedino tijelo samo. Medicina će to činiti na svoj način, mi na svoj, no mi smo bolji, brži, efikasniji, bez kontraindikacija.

P: Jeste li vi kada bili bolesni?

O: Hvala Bogu, nikad u životu.

P: Kako nadoknađujete izgubljenu energiju?

O: Ja ne dajem svoju energiju, uzimam je iz prirode, u kojoj je ima u golemim količinama, i dijelim je pacijentima.

P: Kako naplaćujete svoje usluge?

O: Nikad u životu ni od koga nisam zatražio nikakvu naknadu bez obzira na to je li riječ o siromašnom ili bogatom čovjeku. Daju onoliko koliko ih ne boli. Nekad je to i jedna jabuka.